Je li sloboda vrijedna samoće?

Kolumna

Sjedim sama u Le Pain Quotidien, u 1. arrondissementu. Četvrtak. Dugoočekivano sunce me izmamilo iz stana i navelo da sazovem “skupštinu” (assemblée) sa prijateljicama. Uzimam malo ruža na prste i razmazujem po obrazima. Daj da izgledam kao da sam spavala 8 sati, molim Boga.

10 minuta nakon mene, u kafić ulijeće Aurore. Marketing specijalistica, Španjolka francuskog imena s francuskom adresom zadnje 3 godine, ali oh-tako-egzotičnog izgleda. Upoznala sam je na tipičnoj pariškoj večeri kod zajedničkih poznanika. Odmah smo se zbližile oko zajedničkih interesa, njezinih Manolo Maysali leopard uzorka i dobrog recepta za bœuf bourguignon. Instant prijateljstvo na čvrstim temeljima odlične hrane i kvalitetnih cipela.

Standardno, žalimo se na gužve u métrou, hladnoću i nedostatak vremena za predah.

Komentiramo o poslu, o work-life balance („Radimo da živimo, ne živimo da radimo”, zar ne? Zar ne??), o prijateljima i muškarcima. Zadržimo se malo duže na ovoj zadnjoj temi. I ona to zna – uzima izgrizenu olovku iz torbe i jednim potezom veže kosu u neurednu punđu. Za nju, muškarci u ovom gradu razočaraju – décevants, kako ona to kaže.

Mislim da generalizira, ali ne govorim joj to. Barem, ne još.

Ona je social butterfly grupe i obožava tražiti muškarca koji je nebrušeni dijamant. I svaki put ga i nađe. Ali redovito mu nađe i manu, i prekine. Svaki put.

„Misliš da je brak precijenjen? Uvijek ćeš mu naći manu.”

Upoznajte Sophie. Danas je stvarno u punom pogonu. Moja francuska prijateljica, a kad bih je morala opisati jednom riječju, bila bi to: moćna. Majka curice, radi na nekoj managerskoj poziciji koju nitko ne zna točno opisati. Kuha ubojiti salmon meunière (link na recept kojim se zaklinje), pije kao prosječan muškarac od sto kila i nikad ne zadržava mišljenje za sebe. Obožavam je.

Doletjela je usred rečenice i odmah shvatila o čemu je riječ. Naš standardni razgovor koji se nastavlja iz tjedna u tjedan. Namješta svoje Céline naočale za sunce (nosi ih kad je oblačno, sunčano i sve između) i grije se u slojevima šalova.

– „Zašto nosiš minicu i šal? Nije toliko toplo.” Aurore je provokator i u tome uživa.

– „Pa, trebam skrenuti poglede s podočnjaka. Izgledam kao smeće. Lea je povraćala cijelu noć.”

– „Joj, je li dobro?”

– „Lizala je pod u Lidlu. Danas joj je bolje.”

– „I Aurore ljubi pod, ali pod po kojem šeta njezin novi miljenik”, zezam je.

– „Mislim da je to gotovo”, Aurore otpija svoj čaj od jasmina, nanosi sjajilo mirisa vanilije i gleda u stranu kroz guste crne trepavice.

– „Prestani im tražiti mane! Moj muž nije savršen, Anastazijin muž nije savršen, mi nismo savršene!”

Sophie želi da se Aurore pridruži našem klubu udanih cura s djecom. Potajno, i ja se tome nadam. Još tajnije, nadam se da se neće skrasiti i da ću moći nastaviti živjeti svoju fantaziju kroz nju.

Budimo iskreni – na jednoj razini, zavidimo joj.

Ja i Sophie imamo kombinirano troje djece, neispavane smo, ne izlazimo na lude žurke uz Seinu i ne igramo uopće istu igru. Osjećam malo i srama zbog ovih misli, jer mi je prijateljica i volim je. Ali sam i čovjek, i puštam sebe da to osjećam. Nisam zbog toga loša osoba, nego sam samo osoba.

Imam oduvijek jedan dar – da mogu vidjeti osjećaje i misli ljudi samo u njihovim očima. Dok misle da ih se ne gleda. Vidim čežnju u očima Aurore kad pričam o djeci i o lijenim obiteljskim vikendima provedenim u pidžami. Svaku večer kad se uvučem u mužev zagrljaj, pomislim da u surovom svijetu Pariza ne bih preživjela sama. Moja teorija je da bi me hladan prazan krevet ubio.

Je li solo život utvrda? Oni koji su vani, zavidno gledaju unutra? A oni koji su unutra dali bi sve za jedan tren vani?

– „Ali, ja sam slobodna! Ne želim biti s nekim tko ne ispunjava sve moje snove.” Aurore ne može podnijeti osjećaj da je netko ograničava i da mora biti dio društvene norme.

Sophie gleda u daljinu, preko ceste, do prve haussmannske zgrade. Namrštila se: „Koliko je sloboda vrijedna ako je nemaš s kim podijeliti i ako je nemaš za koga žrtvovati? Blagoslov je imati nekoga s kime možeš dijeliti život. Uspone i padove.”

– „Blagoslov je biti slobodan a ne biti usamljen”, odgovara Aurore.

Sudjelujem u našem standardnom čavrljanju i dalje, ali mislim o ovome. Ustajem od stola, izlazim na ulicu i puštam sunce da me zapljusne.

Ova misao ostaje sa mnom i kad sam se vratila u stan. Dočekuju me dva dječaka kose boje meda i bisernih osmijeha. Dočekuje me naočit muškarac crne kose i jantarnih očiju. Sakrijem se u njegovu naručju, ali ne mogu se sakriti od iduće pomisli: „Slobodan, a ne usamljen – kako to?”

Je li sloboda jednako samoća?

Ostajem to poslijepodne sama u stanu, djeca su u parku sa suprugom. Volim ovakve trenutke – kad sam sama, puštam glasno Sade, plešem i pjevam van tona. Nije me briga što će reći susjedi, što će reći žiri Hrvatska traži zvijezdu koji se svaki put materijalizira u mojoj mašti kad zapjevam. Samo jesam. Čistim stan, ali zapravo sređujem svoje misli. I onda me udari.

Ako zaboravim sve slojeve koji me definiraju – društvo, novac, ambicije, obitelj, očekivanja – što ostaje? Ostajem gola i sama. Sama.

Imam dobar odnos sa sobom, svojim manama i snagama. Vjerujem u sebe. Prihvaćam se i nikad nisam usamljena. To je pravi blagoslov.

S ljubavlju,

A