Zašto smo naučeni da ljubav mora boljeti?

Sadržaj

Što je ljubav? Kako jednostavno pitanje na koje ne postoji univerzalna definicija. Ili ipak postoji? A ako postoji, prihvaćamo li je ili je samo pokušavamo prilagoditi sebi i svojoj situaciji? Bila sam sigurna da je definicija tu negdje i da je svi znamo, ali pišući ovu kolumnu, malo sam zastala u šoku pred veličinom tog pitanja. Da, naravno da ja znam što je ljubav za mene, ali znači li to da je to ljubav i za druge?

Možda ste poput mene i volite skupiti sve činjenice, razumjeti ih i onda ih oživjeti kroz znanje, ili ste jednostavno spontani i idete kroz život prateći osjećaj. Kako god bilo, u svom nastojanju da odgovorim na ovo pitanje krenula sam od toga kako različite znanosti definiraju ljubav.

Biolozi i neurolozi kažu da se radi o moćnom koktelu kemikalija; naš mozak preplavljuju neurotransmiteri i hormoni. Psiholog Robert Sternberg ima svoju Trokomponentnu teoriju ljubavi koja se sastoji od intimnosti, strasti i predanosti. Ipak, najšire objašnjenje ljubavi je ono filozofsko i životno. Još su stari Grci imali različite termine za njezine oblike: Eros– romantična i strastvena, Philia – prijateljska, Storge – obiteljska i Agape – bezuvjetna, nesebična ljubav.

I sve mi je to razumljivo. Sve se to isprepliće i ne smatram da je jedna teorija točnija od druge. Život je kompleksan, kao i ljubav.

Ali, uzmimo grčki Eros, isprepletemo ga s hormonima i Sternbergovom teorijom i dobit ćemo jednadžbu u kojoj su rezultat Marko Antonije i Kleopatra. Hormoni, privlačnost, intimnost, strast i predanost. To je to, zar ne? I pitaš se, pa dobro, zašto sad to ističeš, zar to nije vrhunac? U pravu si, donekle. Dodajmo im čak i Philiju i Storge. Ali što onda nedostaje? Što je u toj priči pogrešno?

Nedostaje Agape. Jednostavnim jezikom rečeno: nedostaje odsustvo onog famoznog „Ali…“ u odnosima.

Kako sama nisam dorasla zadatku da ispišem univerzalnu definiciju, iz rukava izvlačim Prvu poslanicu Korinćanima 13. Vjerujem da je ona pogodila bit. Najčešće se čita na vjenčanjima i tada svi ronimo krokodilske suze nad tim riječima. Valjda nas dirnu ta nježnost i jednostavnost koje u stvarnom životu najčešće preskočimo. Jer u tim stihovima nigdje nema onog „Ali…“:

Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo... Ljubav nikad ne prestaje.

Uzmi malo vremena za sebe. Polako pročitaj ove riječi više puta i svaki stih preslikaj na svoj dan, svoj život, svoj odnos. Vidi koliko je primjenjivo. Neugodno je raditi ovakvu introspekciju, zar ne?

Antonije i Kleopatra su na ovom testu pali. Ono njihovo nije ljubav – to je čisti egoizam i sebičnost.

Svjedoci smo bezbrojnih romana i filmskih adaptacija na temu teškihkih i bolnih ljubavi. Ako radite u IT-u, onda znate kako funkcionira logički operator AND (&). On znači da oba uvjeta moraju biti ispunjena, inače nećete dobiti rezultat koji očekujete. Sustav vas je uvjerio da vaša jednadžba mora glasiti:

teška & bolna = velika ljubav.

Tko nas je uvjerio da ljubav mora boljeti, kada i zašto?

Kakva bi to, uostalom, bila ljubavna priča bez drame, ljutnje, toksičnog nerazumijevanja i velikih eskalacija? Ili vam je sve to patološki potrebno za katarzu? Bismo li uopće znali cijeniti ljubav iz Hvalospjeva ljubavi da prije toga nismo bosi hodali preko trnja? I koliko je kilometara bosog hoda po tom trnju čovjeku potrebno da bi naučio prepoznati ljubav i prihvatiti je u svoj njenoj jednostavnosti?

Ako je vaša definicija ljubavi Shakespearova tragedija, onda čestitam – na dobrom ste putu da završite slomljeni i sami, ali s odličnim PR-om. Ali ako ikada poželite stvarnu stvar, morat ćete pročitati Korinćane, odložiti svoj ego i prihvatiti da prava ljubav ne traži publiku.

Ona se ne objašnjava.

M.