Nekad se moraš izgubiti da bi se pronašao

Sadržaj

Otišo sam. Nisam morao. Jednostavno, odselila sam u Francusku, iako mi je život u Hrvatskoj bio i više nego ugodan. Ali, opet bih sve ponovila. Zašto? Poslušaj.

Ponekad u životu, ako smo dovoljno (ne)sretni, dobijemo izbor. Izbor za promjenu svoje budućnosti i sudbine. Ili pak trčanje ususret sudbini koja nam je dodijeljena, samo toga nismo svjesni. Kako god. Ja sam svoj izbor napravila. I time sam napravila kobnu grešku, ako se pita veliki dio moje okoline. Pun pogodak, ako se pita ostatak.

A pita li itko mene?

Odiseju čitam po povratku sa dugog godišnjeg. Nakon nekoliko mjeseci u Dalmaciji, evo me nazad u Parizu. Dočekali su me siva kiša i oblaci. Sočne breskve nakon banjade u moru sam zamijenila zobenom kašom nakon šetnje avenijom. I nikad mi teže nije pao povratak s odmora. Nisam se raspakirala pet dana. Plakalo bi mi se kad god bi razmijenila poglede sa svojim pretrpanim, pohabanim kuferom. Trebam li se vratiti?

Odisej se pokušava vratiti kući. Dvadeset godina. Prolazi kroz bijesne oluje, prepreke, i zlu kob. Gubi sve prijatelje, gubi sebe. Gubi moralni kompas, gubi kompas doslovno.

Sjedim za stolom, domaća teleća juha se hladi ispred mene, i pitam se, što radim u tuđoj zemlji, gdje nemam nikoga svoga. Gdje sam digla glavu? Stvorila sam čitav život i svijet na mjestu gdje nikad prije nisam bila. Nekad se i sama osjećam izgubljeno.

I shvaćam. Odisej se pokušava vratiti svom domu. Ja pokušavam stvoriti dom. A putem smo se oboje izgubili.

Svi misle da, kad se izgubiš, to je kraj. Ne možeš se vratiti. I istina je. Ne možeš.

Ne možeš dva puta ući u istu rijeku. Ili ti nisi isti, ili rijeka nije ista.

I to je poanta. Izgubili smo verzije sebe koje smo bili kad smo krenuli na putovanje. Te iste osobe, toliko naivne, toliko nevine, više nikad neće postojati. Tužno? Možda. Možda i ne. Možda je ipak istina: otišo sam - morao sam. Da bih narastao.

Zašto bi bilo tužno promijeniti se? Prilagoditi se? Narasti i razviti se? To je tužno onima koji nas znaju kao ljude koji smo bili. A nama, koji smo evoluirali, to nije nimalo tužno. Pojest ću svoju juhu sa zadovoljstvom. Ima skoro isti okus kao majčina.

Tužno je što nas ljudi koji su nas znali ne žele upoznati sad.

S ljubavlju,

A