Muškarci koji ne lažu i ostali endemi

Sadržaj

Stalno se žalimo da nam muškarci ne govore istinu. Da nam podilaze, da izgovaraju ono što želimo čuti samo kako bi se neugodna tema tiho skinula s dnevnog reda. Tražimo transparentnost, kritičko mišljenje, ravnopravnost. Želimo da nam kažu kako stvari stoje, pa da o njima razgovaramo kao odrasle osobe. Samo što ponekad sumnjam da doista želimo ono što tvrdimo da želimo.

Moja kolegica se s tim ne miri. Barem tako kaže. Pametna je, lijepa, promišljena i u veze ne ulazi ishitreno. U poslovnom svijetu s muškarcima pregovara bez ikakvih kompleksa. U privatnom, sudeći po njezinim izborima, znatno manje uspješno. Kad mi je, iskreno sretna, javila da je upoznala nekoga i da već planiraju daleko putovanje, pomislila sam: napokon.

Tjedan dana poslije bila je nervozna. „Nije ništa.“ Poznajem njezino „ništa“.

Uz aparat za kavu, u kuhinji gdje stalno netko ulazi, ispričala mi je: ne sluša je, sve čeka njen angažman, daje joj samo odgovore koje želi čuti. Na kraju je sve sažela u tri rečenice: „Sve je savršeno, osim što me ne može intelektualno pratiti. Geste su mu na razini osnovne škole. Sav libido mi nestane nakon razgovora s njim.“

Rekla sam joj, sve što očekuješ od njega, a on ne daje, vraća se tebi kao dodatni posao. „Znam“, rekla je, ljuta ne na mene, nego na to koliko je jednostavno zvučalo u trenutku.

Znala je. Samo to nije htjela čuti.

Te večeri, uz koktel, pitala me što bih ja učinila na njezinu mjestu. Rekla sam joj da imam standard ispod kojeg ne idem i da sam ga naučila u nekoliko veza u kojima sam ostala predugo. Da mi je važno imati pored sebe nekoga tko će mi reći kad nisam u pravu, a ne nekoga tko će me poštedjeti vlastitog mišljenja. Savjet koji sam joj dala bio je jednostavan: razgovaraj s njim. Pa vidi kamo to vodi.

Onda sam ga upoznala.

Otišli smo na brunch. Bio je savršeno pakiranje u celofan: sve što je ona htjela čuti, sve što sam ja htjela čuti, sve što bi bilo tko htio čuti.

Nigdje istine.

Tada mi je postalo jasno da problem možda nije samo u tome što nam muškarci govore ono što želimo čuti. Problem je što smo na to prilično dobro istrenirane. Volimo iskrenost dok nam laska. Autentičnost dok je privlačna. Kritičko mišljenje dok se slučajno ne odnosi na nas. Želimo ravnopravnog partnera, ali ne nužno i partnera koji će nam pokvariti vlastitu verziju priče.

Ona je i dalje s njim. Još se žali da joj govori samo ono što želi čuti, ali kaže da ne može bez njega. I još se pita gdje su muškarci koji govore istinu.

Postoje. Nisu izumrli, samo su endemi. Ne rastu tamo gdje ih tražimo.

Desetljećima smo muževnost učile prepoznavati kao uniformu: široka ramena, samouvjeren nastup, sigurnost koja obećava da će nas bez napora nositi preko praga. Ta slika je bila utješna, jer je muškarcu dodjeljivala ulogu zaštitnika, a nama ulogu one koju se štiti. No žena koja danas vodi timove, pregovara ugovore i sama plaća svoja putovanja ne treba zaštitu od svijeta. Treba sugovornika u njemu. I tu se stara slika raspada. Muškarac na kojeg se možemo osloniti možda je zapravo onaj koji će nam za večerom mirno reći da nismo u pravu i objasniti zašto. Više filozof nego vitez. Više sugovornik nego spasitelj. Netko s kritičkim mišljenjem, tko argumentira umjesto da napada, tko sluša i ne očekuje da mu se sve servira na pladnju. Netko tko nas smatra ravnopravnima upravo zato što mu je stalo do toga što mislimo.

I to je, iskreno, jako seksi.

Samo što muškarac koji nam govori ono što želimo čuti nije uvijek jedini koji laže.

M.